Osječki nogometni podsavez (ONP) osnovan je 16. ožujka 1924. godine, istodobno preuzimajući od ZNP-a nadležnost nad klubovima Slavonije, Baranje, nekih klubova iz bjelovarske župe, te novoosnovanih s područja Bosanskog Šamca, Brčkog i Šida. Nogometni su podsavezi bili podijeljeni na nogometne župe unutar kojih su osnivani međuklupski odbori kao posebni natjecateljski organi. Broj župa nije bio postojan, nego se mijenjao ovisno o razvoju nogometnih klubova i organizaciji njihova natjecanja. Neke su tijekom vremena mijenjale svoja sjedišta ili jednostavno nestajale, pa je nakon osnivanja ONP-a, zagrebački podsavez od svojih 13 župa prenio osječkom u nadležnost župe u Osijeku (osnovane 1921.), Đakovu, Slavonskoj Požegi, a formirane su i nove u Belišću i Novoj Gradiški. U razvijenijim nogometnim centrima s većim brojem klubova organizirana su natjecanja po razredima s međuklupskim odborima koji su vodili natjecanja. Takvi su odbori postojali u Bjelovaru, Karlovcu, Osijeku, Sisku, Slavonskom Brodu i Varaždinu.
POVIJEST
OD NESAMOSTALNIH ODBORA K CENTRU
Nakon II. svjetskog rata dolazi do oživljavanja cjelokupnog športskog života u Osijeku i Slavoniji. Kao rukovodeće športsko tijelo osnovan je 1. lipnja 1945. Fiskulturni odbor za grad Osijek s predsjedništvom i referentima po sekcijama, a nedugo zatim i Okružni fiskulturni odbor (OFO) za grad Osijek u čijem su se sastavu našli brojni odbori za pojedine športske grane. Tako je 18. studenoga 1945. konstituirana uprava Nogometnog odbora OFO-a.
OBLASNI NOGOMETNI ODBOR
Potkraj 1948. dolazi do nove administrativne podjele unutar nogometne organizacije, te osamostaljenja brojnih nogometnih kolektiva. Stoga se nakon ustanovljenja Nogometnog saveza Hrvatske 18. lipnja 1948., prišlo formiranju Oblasnih nogometnih odbora (ONO), a Osnivačka skupština osječkog odbora održana je 18. rujna 1949.
NOGOMETNI PODSAVEZ OSIJEK
Godine 1952. dolazi do nove reorganizacije. Ukidaju se Oblasni nogometni odbori i osnivaju Nogometni podsavezi (Osijek, Rijeka, Split, Zagreb) koji u svojoj prvoj fazi razvoja okupljaju oko sebe klubove s područja više kotara, unutar kojih se osnivaju kotarski nogometni centri i općinski nogometni odbori koji na sebe preuzimaju organizaciju osnovnih natjecanja na području jedne ili dvije općine. Već sljedeće godine osnivaju se nogometni podsavezi u Bjelovaru, Karlovcu, Puli, Sisku, Varaždinu, te Slavonskom Brodu koji se tada kao prvi slavonski centar definitivno odvaja od osječkog podsaveza. Takav pravac razvoja trajao je punih 14 godina, tako da je 1965. Nogometni savez Hrvatske imao 23 nogometna podsaveza, 10 njihovih centara, a na području općina i 8 općinskih nogometnih odbora.
NOGOMETNI SAVEZ PODRUČJA OSIJEK
Nakon donošenja novog Statuta NSJ-a 24. lipnja 1967., određeno je da se unutar NPO-a izvrše strukturne promjene, pa se pristupilo osnivanju Nogometnog saveza područja (NSP) Osijek koji je okupio nogometne odbore pet općina, koji postupno prerastaju u Nogometne saveze općina (ili češći naziv Općinski nogometni savez): Osijek, Beli Manastir, Donji Miholjac, te Đakovo i Valpovo čiji su savezi tek bili u osnivanju. Svaki ONS organizira natjecanje na dvije razine (Prvi razred i «grupe») na području svoje općine, a svaki ima svoj Izvršni odbor, natjecateljsku, disciplinsku, te ostale potrebite komisije. NSP vodit će ubuduće samo ligu na područnoj razini, te juniorska prvenstva. Prilikom osnivanja NSP je okupio 102 kluba, i to 33 s područja osječkog odbora, 29 belomanastirskog, 17 đakovačkog, 14 donjomiholjačkog i 9 valpovačkog.
MEĐUOPĆINSKI NOGOMETNI SAVEZ OSIJEK
Na sjednici Izvršnog i Nadzornog odbora 19. prosinca 1976. prišlo se početku realizacije nove sheme nogometnih organizacija u Hrvatskoj, sukladno novom Statutu NSH-a od 26. veljače 1976., te Izmjenama i dopunama s kraja godine. Njima su postroženi kriteriji osnutka općinskog nogometnog saveza, propisani uvjeti osnutka međuopćinskih i regionalnih nogometnih saveza. Obzirom da se u međuopćinski savez udružuju najmanje 3 općinska saveza koja imaju svoju trenersku i sudačku organizaciju, a koje se također udružuju, dosadašnja 4 ONS-a, D. Miholjac, Đakovo, Osijek i Valpovo našla su se pred formalnim ukidanjem NSP-a i osnivanjem MNS-a. To se zbilo 23. svibnja 1977. kada je «rođen» Međuopćinski nogometni savez kao udruženje nogometnih saveza Osijeka (40 klubova), Đakova (30), Valpova (20) i Donjeg Miholjca (11), a koje objedinjuje 101 klub.
ŽUPANIJSKI NOGOMETNI SAVEZ OSJEČKO-BARANJSKI
Županijski nogometni savez osnovan je na izbornoj Skupštini 12. prosinca 1994. ŽNS je, prema Statutu HNS-a, osnovna teritorijalna nogometna organizacija koja se osniva za jednu županiju na čijem području djeluje najmanje 12-20-30 nogometnih klubova, zbor sudaca za najmanje 25-30-40 aktivnih sudaca i zbor trenera. Na području jedne županije može se osnovati samo jedan županijski nogometni savez koji obuhvaća cjelokupnu nogometnu organizaciju te županije, a sjedište ŽNS je, u pravilu, sjedište županije, te ima status pravne osobe. ŽNS može na području županije osnovati jedno ili više nogometnih središta, a njihovo područje i sjedište, organi koji ga vode, te njihova nadležnost, određuje se Statutom ŽNS. Nogometno središte može osnovati trenersku i sudačku organizaciju koje djeluju kao dijelovi tih organizacija unutar ŽNS-a. U samom začetku novog organizacijskog ustrojstva unutar HNS-a djelovali su i Međužupanijski nogometni odbori (MNO), koji su ujedinjavali županijske saveze, a od ukupno 5 državnih odbora, za područje slavonske regije utemeljen je MNO «Istok», čije je sjedište bilo u Požegi.
NOGOMETNO SREDIŠTE OSIJEK
Shodno odlukama HNS-a održane su rasprave po savezima, odnosno klubovima o prijedlogu Statuta Županijskog nogometnog saveza Osječko-baranjskog kao nove nogometne organizacije čijim bi sastavnim dijelom postao i ONS, ali pod novim imenom, Nogometno središte Osijek. Nogometno središte Osijek osnovano je na temelju Odluke Skupštine i Statuta ŽNS Osječko-baranjskog, a u skladu s člankom 37 Statuta HNS-a. NS Osijek je registriran kao Udruga i ima status pravne osobe.
Matični broj je 3014380, OIB 17602962445, šifra djelatnosti 92622, broj upisa u registar športskih djelatnosti 42510, registarski broj upisa u registar neprofitnih organizacija ŠU 14-04-00030/06.
(Napomena: Korišteni dijelovi knige KUĆA OSJEČKO-BARANJSKOG NOGOMETA, autori DRAGUTIN I ALAN KERŽE)
VODSTVO NS OSIJEK
IZVRŠNI ODBOR NSO razdoblja 2023. - 2027.
DRAŽEN MILOHNOJA, predsjednik
ANTE VUČEMILOVIĆ ŠIMUNOVIĆ, izvršni predsjednik
VLADO ČOHAR, dopredsjednik
BOJAN BODRAŽIĆ, dopredsjednik
TOMISLAV CIKOVIĆ, član
ALEN ŠUNDALIĆ, član
IVAN BARIŠIĆ, član
MARIO ILIČIĆ, član
VLADIMIR JERKOVIĆ, član
DENIS KRSTANOVIĆ, član
ĐANI GVERIJERI, član
DAVOR TUBANJSKI, član
DOMAGOJ LJUBIČIĆ, član
NADZORNI ODBOR NSO razdoblja 2023. - 2027.
VINKO VRANJEŠ, predsjednik
KREŠIMIR TUMIR, član
JUGOSLAV VESIĆ, član
Tajnik NSO razdoblja 2023. - 2027.
ANTE VUČEMILOVIĆ ŠIMUNOVIĆ ml.
DOKUMENTI
Statut Nogometnog središta Osijek
Zahtjev za sufinanciranje projekata u športu iz proračuna OBŽ
Adresar - ŽNS i pripadajuća NS
FINANCIJSKO IZVJEŠĆE ZA RAZDOBLJE 1.1.2018. - 31.12.2018.
Financijski izvještaji neprofitnih organizacija
Izvještaj o prihodima i rashodima
Bilanca
PREDVODNICI I NOSITELJI KVALITETE KLUPSKOG NOGOMETA U NS OSIJEK
Nogometni klub Osijek
Osnovan: 1947. kao NK Proleter, 1961. mijenja naziv u NK Slavonija, a 1967. dobija današnje ime NK Osijek
♦ Natječe se u:
I. Hrvatska malonogometna liga ♦ Stadion: Sportska dvorana Zrinjevac
♦ Adresa: 31000 Osijek, Reisnerova 46a
♦ Mobitel: +385 (0)98 982 8300
PROSLAVLJENI ASOVI I IGRAČKE LEGENDE NS Osijek
Androš
Andrija Vekić
Bivši napadač i trener rođen je 1925. godine u Osijeku. Igrao je u osječkom Hajduku (1943.-'45.), Udarniku (1945.), Bratstvu (1946.) i Proleteru (1947.-'58.). Igrač velikih realizatorskih sposobnosti s izrazitim osjećajem za pogodak preteča je mnogih kasnijih osječkih golgetera koji su proslavili grad na Dravi. U tri prvoligaške sezone (1953.-'56) bio je najefikasniji igrač Proletera. Po završetku karijere posvetio se trenersko-pedagoškom radu, pa je trenirao Dardu (1961.), juniorsku, a potom i seniorsku momčad Slavonije (1963.-'66.), odnosno Osijeka (1968.-'71. i 1976.-'80.), Borova (1973./'74.), te libijski Itihad iz Tripolija (1975./'76.). Početkom 80-ih utemeljio je omladinsku školu u NK Osijeku koja je postala nadaleko poznata i izvan granica naše države stvorivši čitav niz kvalitetnih igrača međunarodnog značaja. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja za igrački i trenerski doprinos u razvoju nogometa među kojima je najznačajniji Trofej Hrvatskog olimpijskog odbora 2003.
Šuki
Davor Šuker
Postigavši šest pogodaka i osvojivši naslov najboljeg golgetera Svjetskog prvenstva u Francuskoj 1998., Davor Šuker upisao je svoje ime u povijest ne samo osječkog i hrvatskog, nego i svjetskog nogometa.
Ponikao u školi nogometa NK Osijek, u gradu u kojem je rođen 1. siječnja 1968. i stekao ime strijelca rijetko viđenog osjećaja za slanje lopte u suparničke mreže. Za "bijelo-plave" iz Gradskog vrta igrao je od 1985. do 1989., a nakon toga nastavlja karijeru noseći dres zagrebačkog Dinama ('89.-'91.), te španjolskih klubova Seville (‘91.-'96.), i Real Madrida (‘96.-'99.), u čijem dresu osvaja naslov prvaka Španjolske ‘97. i Europe ‘98, te Interkontinentalni kupu ‘98. Nastavlja karijeru u Engleskoj gdje je nastupao za londonske klubove Arsenal (‘99.-'00.) i West Ham (‘00.-'01.), a karijeru zaključuje (‘01.-'02.) u dresu bundesligaša München 1860.
Kao reprezentativac, bio je dio proslavljene omladinske vrste Jugoslavije, koja je 1987. u Čileu postala svjetski prvak, a u seniorskoj selekciji SFRJ bilježi dva nastupa. Dres samostalne i neovisne Hrvatske odjenuo je 69 puta i pritom rekordnih 45 puta bio strijelac. Vrhunac karijere, u najdražem dresu Ćirinih "vatrenih", doživio je u Francuskoj ‘98., pa mu je učinak od šest pogodaka u sedam nastupa donio planetarnu slavu. U karijeri je postigao 201 ligaški pogodak. Za prezentacije u dresu Real Madrida i posebice reprezentacije Hrvatske 1998. zauzeo je treće mjesto u FIFA-inom izboru za nogometaša godine.
Davor Šuker bavi se danas menadžerskim poslovima i s uspjehom vodi svoju nogometnu akademiju, a od nedavno izabran je za predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza.
Bata
Dionizije Dvornić
Brzonogo i elegantno lijevo krilo nadimkom "Bata" rođeno je u Popovcu 1926. Karijeru je započeo u donjogradskoj Olimpiji (1943.-'45.), a nastavio u Udarniku (1945.-'46.) i Proleteru (1947.-'49.). Za zagrebački Dinamo igrao je od 1949. do 1955. u kojem je razdoblju odigrao 304 utakmice i postigao 153 pogotka, te osvojio Kup 1951. i naslov prvaka 1954. kada je bio drugi najbolji strijelac lige sa 16 golova. Potom nastupa za NK Zagreb (1955.-'59.) i Lokomotivu (1959.-'61.), a inozemnu karijeru ostvario je u Švicarskom Veveyu (1961.-'65.), gdje je nastavio živjeti i raditi kao trener. Za reprezentaciju Jugoslavije nastupio 6 puta (sudionik SP-a ‘54. u Švicarskoj gdje je ubilježio tri nastupa), a jedini pogodak postigao na debiju 18. listopada 1953. u Zagrebu protiv
Francuske (3:1). Za "B" reprezentaciju odigrao je dvije utakmice, uz jedan postignuti pogodak. Preminuo je u Švicarskoj 1992.
Puba
Ernest Dubac
Ernest Dubac (Osijek, 1914. – 1985.) slovi kao jedan od najboljih hrvatskih obrambenih igrača svih vremena. Oštar, brz, eksplozivan, a univerzalnost svojstvenu današnjim vrhunskim braničima iskazivao izvrsnim pregledom igre i preciznim proigravanjima, te odličnom skok-igrom. Nadimkom "Puba", započeo je karijeru u osječkom Hajduku, nastavio je u Slaviji (1932.-'37.), a s BSK-om iz Beograda (1937.-'41.) osvaja svoju prvu titulu prvaka države 1939. Ratnih godina (1941.-'45.) brani boje zagrebačkog Građanskog gdje postaje ‘43. prvak Hrvatske, te stječe ugled nogometaša europske vrijednosti. Dubac je upisao svoje ime u povijest hrvatskog nogometa odigravši jedini (uz M. Brozovića) svih 15 međudržavnih utakmica za reprezentaciju Nezavisne Države Hrvatske (1941.-'44.)! Prije toga, taj džentlmen u kopačkama, koji je stasom budio strahopoštovanje u redovima suparničkih napadača, nastupio je 14 puta za Kraljevinu Jugoslaviju debitirajćui 3. travnja 1938. na utakmici s Poljskom (1:0) u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo, a posljednji puta 23. ožujka 1941. protiv Mađarske u Beogradu (1:1). Nakon rata neko vrijeme je radio i kao trener u Proleteru (Osijek), Čeliku (Zenica) i Trešnjevki (Zagreb).
Po zanimanju stomatolog, sve do smrti, 1985., živio je u Osijeku.
Glaser
Franjo Glaser
Jedan od najboljih hrvatskih vratara svih vremena zasigurno je Franjo Glaser (Sarajevo 1913. - Zagreb 2003.). Visok, snažan, odličnih refleksa, s istančanim osjećajem za obranu jedanaesteraca, igračko je "ime" stekao u Osijeku gdje je igrao za Građanski (1930.-'33.), a potom u BSK-u iz Beograda (1933.-'37.). U Zagreb odlazi 1937. gdje do 1945. brani boje Građanskog, a u razdoblju od 1940. do 1945. 11 puta oblači dres hrvatske reprezentacije, s tim da je hrvatska "vrata" branio već na prvoj povijesnoj utakmici Banovine Hrvatske, 2. travnja 1940. kada je u Zagrebu svladana Švicarska 4:0. Glaser je skupio i 35 nastupa za reprezentaciju Kraljevine Jugoslavije, a prvu službenu utakmicu u državnoj momčadi odigrao je 30. travnja 1933. u Beogradu protiv Španjolske (1:1) kada se na suprotnim vratima našao čuveni Ricardo Zamora. Karijeru je nakon Drugog svjetskog rata nastavio u Beogradskom Partizanu (1945.-'47.), a završio u splitskom Mornaru (1947.-'48.), gdje je istovremeno bio i trener. Uz igračku, imao je i bogatu trenersku karijeru u kojoj je još vježbao Dinamo (Zagreb), a radio je i u Mostaru, Rijeci, Osijeku, Smederevu, te austrijskom Klagenfurtu. Pet se puta u karijeri okitio naslovima državnog prvaka: ‘34./'35., ‘35./'36., ‘39./'40., ‘42./'43. i ‘46./'47.
Frane
Franjo Rupnik
Franjo ili "Frane" Rupnik (Osijek 1921. - Osijek 2000.), kao jedan od najboljih igrača koje je Osijek ikada imao, karijeru je započeo u domaćem Hajduku (1938.-'43.), da bi 1943. nastupao za zagrebačku Concordiju. Nakon završetka vojne obuke igrao je za varaždinski Zagorac (1944.) da bi se ubrzo priključio partizanima zbog čega je kao dio "kontingenta" hrvatskih igrača prebačen u Beograd, gdje je svoj igrački put nastavio u Partizanu (1945.-'47.). Ipak, 1947. vraća se u Osijek, te u sljedećih 11 godina igranja upisuje 572 nastupa za Proleter.
Kao igrač sredine terena bio je izvrstan tehničar, vješt dribler, često i strijelac, uz izniman osjećaj za suradnju sa suigračima. Također se nakon igračke karijere otisnuo u trenerske vode, te je, uz juniore Osijeka, vodio i neke od osječkih ligaša (Olimpija).
Odigrao je 6 utakmica za "A" reprezentaciju Jugoslavije između 1946. i 1950., debitirajući ‘46. protiv Čehoslovačke (4:2), a zaključivši reprezentativni staž protiv Norveške ‘50. (4:0) kada je postigao i svoj jedini pogodak za selekciju bivše države. Dva nastupa bilježi i za "B" reprezentaciju.
Lembika
Gustav Lechner
Uz Ernesta Dupca i Franju Glasera, Gustav Lechner ponajbolji je dio terceta najboljih nogometaša stasalih na osječkim terenima uoči Drugog svjetskog rata i jedan od najpoznatijih Esekera koji su u to doba stekli i europski ugled. Rođen 1913. u Osijeku, plavokosi "Lembika" se, igrajući na sredini terena, odlikovao sjajnom motorikom, ali i perfektnim pregledom igre. Često se događalo da, iako nizak rastom, (i) u skoku nadmaši neusporedivo snažnije suparnike. Njegov izniman talent brzo je zapeo za oko stručnjacima, te je kao osamnaestogodišnjak 2. kolovoza 1931. zaigrao u državnoj momčadi Jugoslavije (uz tadašnje "asove" Hitreca, Ivkovića, Marjanovića, Premerla, Tirnanića, Zečevića…) koja je u Beogradu svladala Čehoslovačku 2:1, a među najzapaženijima je bio upravo Lechner. Bio je najzaslužniji za plasman Slavije u završnice državnih prvenstava 1930., 1932./'33. i 1934./'35. da bi 1934. prešao u beogradski BSK u čijem je dresu do početka Drugog svjetskog rata svojim nastupima priskrbio dres reprezentacije i pritom u tri navrata (‘35., ‘36. i ‘39.) osjetio slast osvajanja naslova prvaka države. Za najbolju reprezentaciju Jugoslavije nastupao je 44 puta. Lechner 1941. prelazi u zagrebački Građanski s kojim 1943. osvaja naslov prvaka, a za vrijeme NDH bilježi 11 nastupa za hrvatsku reprezentaciju, da bi se na kraju rata vratio u Osijek i od 1945. do 1949. u 104 utakmice branio boje Udarnika, Slavonije i Proletera. Tijekom trenerske karijere, Gustav Lechner vodio je Metalac (Osijek), Vojvodinu (Novi Sad), Dinamo (Pančevo), zagrebački Dinamo (s kojim je ‘58. osvojio prvenstvo), Velež (Mostar), Slavoniju (Osijek), NK Zagreb i zagrebački Metalac. Bio je i akademski obrazovan stekavši zvanje diplomiranog pravnika. Umro je 1987. u Zagrebu, a pokopan na Aninom groblju u rodnom gradu.
Luks
Ivan Lukačević
Ivan Lukačević "Luks" rođen je 7. listopada 1946. Prve nogometne korake napravio je u Mladosti iz Seleša, nastavio je igrati u Dinamu iz Orlovnjaka, Valpovci i Belišću, a 1972. dolazi u NK Osijek gdje je igrao do kraja 1981. U ljetnim mjesecima 1975.-'80. dodatno je igrao u Kanadi, Toronto Metros-Croatia od 1975.-'78. gdje je u 41 nastupu dao 29 golova, a od 1979. do 1980. igrao je u istom klubu promjenjenog imena u Toronto Blizzard gdje je u 47 nastupa zabio 17 pogodaka. U Kanadi je osvojio i naslov prvaka Sjeverne Amerike, a jedno vrijeme igrao je i sa slavnim Eusebiom.
Od 1972. do 1981. odigravši 10 sezona u bijelo-plavom dresu postigao je 98 golova u drugoj i 28 u prvoj ligi što ga s 126 pogodaka čini prvim strijelcem NK Osijeka svih vremena. Specijalnost su mu bili golovi glavom iz svih pozicija i udaljenosti unutar šesnaesterca. Ivan Lukačević preminuo je 26. srpnja 2003.
Guco
Josip Gutzmirtl
Rođen 16. ožujka 1942. godine, počinje igrati za NK Proleter 1961. (kasnije NK Slavoniju, a današnji NK Osijek).
Postupno je izrastao u nogometaša koji je znatno nadmašio drugoligašku scenu. I nije se dugo zadržao u rodnom gradu, potkraj '64 iz novoimenovane Slavonije otišao u Zagreb, postao prvotimac Dinama i svrstao se u red najboljih nogometaša ikada rođenih u Osijeku.
Iz utakmice u utakmicu nadograđivao je ime koje je posta(ja)lo sve poznatije u nogometnim kuloarima Slavonije i Baranje, cijele Hrvatske, pa i ostalih prostora bivše Jugoslavije. Ne bi ga zadovoljavalo dva, tri, već je na prvenstvenim utakmicama «zabijao» i po četiri gola (o)krunivši tako akcije također vrsnih suigrača tog vremena. U grad na Dravi stizali su menedžeri najvećih klubova tog doba, pa su i najvatreniji navijači Slavonije počeli shvaćati da će popularni Guco (ili Joza, kako su ga također nazivali) kad-tad popustiti laskavim ponudama. Sve barijere otklonjene su ujesen '64, kad je Josip Gutzmirtl, na dvije utakmice zaredom, s Kladivarom iz Celja, pa Šibenikom u prvenstvu Druge savezne lige "zapad", postigao po četiri pogotka a Slavonija je pritom ostvarila istovjetne pobjede od po 6:0. Te zime Joza se otisnuo u Maksimir i to nakon što je u pet drugoligaških sezona postigao sveukupno 56 pogodaka.
Početkom '65. odjenuo je plavi dres, ali kako je konkurencija u vršku Dinamova napada bila iznimno jaka, postao je tzv. «polušpica», ali veoma brzo nezamjenjiv u početnoj momčadi. Igrao je sve do 1973. godine, nastupio na 409 utakmica i pritom postigao 106 pogodaka. Navijači zagrebačkog kluba pamte ga ponajprije po nemjerljivom
doprinosu osvajanju Kupa velesajamskih gradova (preraslog u Kup UEFA, sadašnja Europska liga) rujna 1967. K tomu, Gucino je ime upisano i u elitni popis kapetana maksimirskog kluba…
Svi, koji su imali sreću i poznavati ga, pamte Gucu kao vrhunsku osobu, a nogometni stručnjaci slažu se u procjeni, da je, kao igrač plemenita kova, bio jedan od najvećih nogometaša poniklih u Osijeku, dokazan na vrhuncu karijere i na europskoj pozornici. Naprasno je, za vrijeme rutinskog, kontrolnog pregleda srca, preminuo u Zagrebu, 24. studenoga 2009. Josip Gutzmirtl pokopan je 27. studenoga 2009. na zagrebačkom Mirogoju.
Vavo
Slavko Stojanović
Vratar nadimka "Vavo" rođen je u Osijeku 1930., a od 1945. do 1947. nastupao najprije za Udarnik, a potom Proleter (1947.-’51.), gdje je 104 puta čuvao vrata najbolje osječke momčadi. Prelazi 1952. u beogradski Partizan za koji nastupa do 1960., a u kojem razdoblju osvaja dva Kupa (‘54. i ‘57.), te bilježi čak 365 nastupa. U razdoblju 1960.-’62. brani vrata Rijeke, a inozemnu karijeru ostvaruje u njemačkoj Wormatiji 08 (Worms) između 1962. i 1969. Kao jedan od najboljih jugoslavenskih vratara svog vremena odigrao je 8 utakmica za reprezentaciju (1952.-’58.), prvi put protiv Austrije u Beogradu (4:2), a posljednji protiv istog protivnika u Beču (4:3). Bio je trener dva njemačka kluba: Germania Eich i Wormatia Worms.
U njemačkom gradu Worms u 82. godini života preminuo je 2012.
Osječki nogometni podsavez (ONP) osnovan je 16. ožujka 1924. godine, istodobno preuzimajući od ZNP-a nadležnost nad klubovima Slavonije, Baranje, nekih klubova iz bjelovarske župe, te novoosnovanih s područja Bosanskog Šamca, Brčkog i Šida. Nogometni su podsavezi bili podijeljeni na nogometne župe unutar kojih su osnivani međuklupski odbori kao posebni natjecateljski organi. Broj župa nije bio postojan, nego se mijenjao ovisno o razvoju nogometnih klubova i organizaciji njihova natjecanja. Neke su tijekom vremena mijenjale svoja sjedišta ili jednostavno nestajale, pa je nakon osnivanja ONP-a, zagrebački podsavez od svojih 13 župa prenio osječkom u nadležnost župe u Osijeku (osnovane 1921.), Đakovu, Slavonskoj Požegi, a formirane su i nove u Belišću i Novoj Gradiški. U razvijenijim nogometnim centrima s većim brojem klubova organizirana su natjecanja po razredima s međuklupskim odborima koji su vodili natjecanja. Takvi su odbori postojali u Bjelovaru, Karlovcu, Osijeku, Sisku, Slavonskom Brodu i Varaždinu.
